U tekstu obrađujemo recenziju knjige, zanimljive poruke i zaključke istraživanja o hipnozi te regresiji u prošle živote koje je provodio poznati psihijatar, znanstvenik i filozof Raymond A. Moody, M.D., Ph.D. Istraživanje se temelji na osobnom iskustvu hipnotičke regresije te dvogodišnjem istraživanju skupine od približno dvjesto dobrovoljaca.
Engleski naslov knjige glasi: Raymond A. Moody i Paul Perry, „Life Before Life: Regression into Past Lives”, Macmillan London Ltd, London 1990. Američka inačica nosi naslov: Raymond A. Moody i Paul Perry, „Coming Back: A Psychiatrist Explores Past Life Journeys”, Bantam Books, New York 1991. Hrvatsko izdanje objavljeno je pod naslovom: Raymond A. Moody i Paul Perry, „Život prije života: psihijatrijsko istraživanje regresija u prošle živote”, Prosvjeta, Zagreb 1992. (237 str.)
Knjiga je podijeljena u četiri cjeline. Nakon uvodnog dijela opisuje se Moodyjevo istraživanje vlastitih devet života te karakteristike regresije u prošle živote. Druga cjelina, na temelju istraživanja, obrađuje primjenu terapije prošlih života, iscjeliteljsku moć takvih iskustava te susret prošlosti sa sadašnjošću. U trećem dijelu istražuje se pitanje: što prošli životi zapravo znače? Autor nastoji odgovoriti na pitanja pokazuju li regresije postojanje života prije sadašnjeg života, koje su pouke iz prošlosti za sadašnjost, radi li se o skrivenim uspomenama te otvaraju li prošli životi temu osobnog mita. Četvrta cjelina potiče čitatelja da zaroni u vlastitu duhovnu dubinu na temelju autohipnoze. U njoj se iznose zaključci knjige te se nudi scenarij autohipnoze za regresiju. Na kraju se zaključuje razmatranjem vrijednosti samohipnoze.
Cilj istraživanja bio je otkriti karakteristike regresija u prošle živote kako bi ih terapeuti mogli bolje razumjeti. Istraživanje je trajalo dvije godine, a provedeno je na približno dvjesto dobrovoljaca. Velika većina sudionika doživjela je regresije u prošle živote, od kojih su neke zanimljive, uzbudljive i slikovite opisane u knjizi. Oko deset posto sudionika nije vidjelo ili doživjelo prošli život.
Značaj knjige leži u činjenici da je autor ponudio uravnoteženu, racionalnu, znanstvenu i praktičnu raspravu o zanimljivoj temi navodnog postojanja života prije života. Ponudio je odgovore te proveo i opisao istraživanje na značajnom broju sudionika tijekom duljeg vremenskog razdoblja.
Pogled na hipnozu i autohipnozu
Moodyjev pogled na hipnozu i hipnoterapiju pomaže u jasnijem sagledavanju ove iznimno zanimljive, praktične i korisne tehnike duhovnog razvoja i rasta te promatranja različitih aspekata osobnog života.
Prema njegovu mišljenju, istraživanjima i praktičnoj primjeni, (auto)hipnoza je jedna od najneškodljivijih metoda (samo)pomoći. Nakon što se usvoji i razvije, može pomoći osobi u razrješavanju životnih nedoumica, jačanju psihičkog stanja te općenito u radu na sebi, duhovnoj spoznaji i otkrivanju skrivenih dijelova vlastite nutrine. Hipnotičko stanje nije bezumni trans; naprotiv, riječ je o pojačanom, budnom i opuštenom stanju svijesti potaknutom hipnotičkom indukcijom. U hipnotičkom stanju ne može se „ostati” ili „zaglaviti”, a bitno je uočiti i to da se u tom stanju može lagati i manipulirati.
„Ne znam ni za jednu pojavu u psihologiji koja je u očima javnosti toliko povezana s vjerovanjem u magiju i mitove kao što je to hipnoza. Koristim hipnozu u svojoj praksi i uvijek se iznova čudim strahu s kojim pacijenti dočekuju takav moj prijedlog. (…) Čovjek ne može pasti u trans ukoliko to sam ne odluči, pa je prema tome svaka hipnoza zapravo samohipnoza. Hipnotizer je samo instruktor, osoba koja vam pomaže ući u hipnotički trans. Općenito govoreći, dok ste u transu, nitko vas ne može prisiliti da učinite nešto što ne biste učinili i u normalnom budnom stanju. (…) Hipnoza je stanje povećane koncentracije i opuštenosti, smireno stanje svijesti u kojem se čovjek odmara. Većina hipnotiziranih svjesna je što se događa u prostoriji oko njih, naravno, ukoliko nisu prihvatili sugestiju da ne obraćaju pažnju na svoju okolinu. Moglo bi se reći da je hipnoza stanje u kojem smo mnogo svjesniji unutarnjih osjećaja i procesa. (…) U hipnozi nema ničega opasnog. Zapravo je to jedna od najneškodljivijih psiholoških metoda kojima raspolažemo. Drugo pogrešno mišljenje o hipnozi jest da se u tom stanju ne može lagati. Na temelju objašnjenja koje često čujemo u medijima, mnogi ljudi zaključuju da je sve što se govori u hipnozi bezuvjetna istina. No u psihološkoj literaturi velik je broj primjera iz kojih se vidi da je laž i u hipnozi posve moguća.” (Moody, str. 192.–193.)
Poticaj i početak istraživanja
Poticaj za istraživanje proizašao je iz znatiželje o tome što je hipnotička regresoterapija. Moodyju se ukazala prilika da osobno prođe hipnotičku regresiju koju je provodila njegova kolegica Diane Denholm, psihijatrica i psihoterapeutkinja. Ta je regresoterapija trajala oko sat vremena. Otkrila je slojevite i slikovite sadržaje njegove psihe. Sve to vrijeme bio je svjestan toga tko je i da komunicira s terapeutkinjom. Prema njegovu svjedočanstvu, tijekom regresoterapije otkrio je devet prijašnjih života koji su se odvijali u različitim vremenskim razdobljima i na različitim mjestima.
Njegov zaključak o tom otkriću ujedno opisuje što se može očekivati, na racionalno-iskustvenoj razini, tijekom hipnotičke regresije u prijašnje živote. „Do dana današnjeg ne znam što su značile, čak ni jesu li uopće išta značile. Ono što znam jest da su to bili potresni doživljaji, sličniji stvarnosti negoli snu. Boje su bile jednako žive kao i u stvarnosti, a događaji su se odvijali u skladu s unutarnjom logikom događaja, a ne zato što sam ja tako ‘želio’. Nisam mislio: ‘Što bih želio da se sada dogodi?’ ili: ‘Kakav bi trebao biti zaplet?’ Ti stvarni životi odvijali su se sami od sebe, poput filma na ekranu.” (Moody, str. 20.)
Nakon toga odlučio je provesti znanstveno istraživanje te odgonetnuti o čemu se zapravo radi. To ga je odvelo na zanimljivo putovanje u dubine ljudskog duha.
Dvanaest obilježja i pet stupica
Nakon istraživanja i sistematizacije podataka otkrio je dvanaest obilježja, koja ovdje sažeto opisujemo, a koja su detaljno obrađena u knjizi. Uz njih je istaknuo i pet stupica koje se mogu pojaviti, a koje je potrebno prepoznati.
Dvanaest obilježja (str. 44.–56.)
Prvo obilježje je slikovitost doživljaja prošlih života. U velikom broju slučajeva ispitanici su opisivali slikovite doživljaje, stvarnije od snova, najčešće u boji. Vrlo su rijetko bili „bizarni” poput snova. Ponekad su bili praćeni i drugim podražajima, primjerice mirisom ili zvukom. Drugo obilježje je da se život odvija vlastitom dinamikom. Osoba u regresiji promatra događaje, ali nije aktivni sudionik u smislu da ih sama stvara ili usmjerava. Treće obilježje je prepoznatljivost slika. Ispitanici su te „nove” događaje na neki način prepoznali, iako su ih prvi put vidjeli i doživjeli. U većini slučajeva pratila ih je nostalgija za „prošlim vremenima”. Četvrto obilježje je identifikacija s jednim od sudionika „predstave”. Tijekom regresije osoba se identificira s jednim od sudionika. To može biti osoba različite pozadine, društvenog statusa, spola, znanja, obrazovanja i slično. Primjerice, jedan je sudionik opisao da je bio trgovac u Turskoj prije stotinu godina, a drugi se opisao kao pradavni afrički ratnik. Peto obilježje je mogućnost ponovnog proživljavanja osjećaja povezanih s tim iskustvom. Primjerice, Moody je u jednoj od svojih regresija bio bačen lavovima u rimskom Koloseju. Zorno se prisjetio događaja, a posljednje čega se sjeća jest da mu je lav krenuo smrskati glavu. S tim je bio povezan osjećaj straha koji se u tom trenutku javio. Osjećaji mogu biti intenzivni, pa osoba kod autohipnoze treba imati samokontrolu ili je terapeut treba znati umiriti ako je to potrebno. U većini slučajeva osoba sama obradi takva iskustva. Šesto obilježje je da se ti događaji mogu promatrati iz različitih perspektiva. To znači da se osoba može uživjeti u ulogu kao da je ondje doslovno nazočna ili može promatrati prikaz s „udaljenosti”. Primjerice, jedna je sudionica sebe vidjela i doživjela kao kočijaša koji juri kočijom negdje u Europi u 19. stoljeću. Doživljaj je bio stvaran: brzina, vjetar, ona ga je u toj osobi proživjela. U sljedećem trenutku kočija se prevrnula, a kočijaš je poginuo. Odjednom, ona promatra sebe i svoje mrtvo tijelo iz druge perspektive, odozgo, izvana. Sedmo obilježje je da doživljaj odražava nevolje koje ispitanik ima u sadašnjem životu. Postojala je jasna veza između regresija i sadašnjih životnih izazova. U većini slučajeva ispitanici su na temelju tih prizora mogli uspostaviti vezu sa sadašnjim životnim okolnostima, što je mnoge dovelo do iscjeljenja i pozitivnih promjena. „To da je regresija izrazito slična tekućim događajima u čovjekovu životu dio je osnovnog principa na kojem se temelji regresiona terapija.” (Moody) Osmo obilježje je da regresija može biti popraćena stvarnim poboljšanjem duševnog života. Predstave podsvijesti mogu dovesti do katarze i boljeg sagledavanja sadašnjih životnih okolnosti, što je bio slučaj kod većine sudionika. „Katarza je psihološki proces u kojem se nakupljeni i suzdržani osjećaji napokon uspijevaju izraziti. Posljedica je oslobođenje i veliko olakšanje. Taj proces često omogućuje ljudima da neki nezgodan sukob sagledaju iz nove perspektive ili da izvrše potrebne promjene u vezi koja u njima izaziva napetost i slabost.” (Moody, str. 51.) Deveto obilježje je da regresije mogu djelovati na bolesna stanja. U knjizi je tom pitanju posvećeno cijelo poglavlje. Moody je naglasio sljedeće: „U rijetkim slučajevima ispitanici, nakon regresije u prošli život, izvještavaju o dramatičnim poboljšanjima, pa čak i o spontanom iščezavanju tjelesnih simptoma.” Deseto obilježje je da se regresija odvija prema značenju, a ne prema vremenskim odrednicama povijesti. „Ono što se otkriva u ‘prošlim životima’ nije čovjekova povijesna uloga, već njegov duševni i duhovni razvitak. To je još jedno od tih doživljaja koja omogućuje ‘terapiju prošlim životima’.” Jedanaesto obilježje regresije u prošle živote je da ponavljanjem i vježbanjem povratak postaje lakši. Drugim riječima, „vježbom do savršenstva”. To znači da se uvježbavanjem ove tehnike mogu otkrivati novi detalji te se osoba lakše vraća u prošle živote. Dvanaesto je obilježje da većina prijašnjih života obična. Ispitanici su tijekom regresija opisivali živote u kojima su živjeli kao obični, „mali”, nepoznati ljudi praćeni uobičajenim životnim okolnostima i teškoćama.
Pet stupica (str. 210.–214.)
Budući da doživljavanje prijašnjih života može biti prava duhovna pustolovina i predstava podsvijesti, potrebno je skrenuti pozornost na moguće zamke i obmane koje se mogu pojaviti. „Nije mi namjera da uravnoteženu, obaviještenu i otvorenu osobu odvratim od istraživanja prošlih života. Samo je namjeravam upozoriti na moguće teškoće. Kada se čovjek uputi na putovanje u prošle živote, mora izbjegavati pet glavnih stupica: šarlatane, opsjednutost prošlim životima, nerealna očekivanja, eskapizam i napuhavanje ega.” (Moody, str. 210.)
Prva je šarlatanska stupica. Kao u svim područjima života, tako i u ovom postoje različiti oportunisti i priučeni „zanatlije” koji nastoje na različitim razinama profitirati od ljudi, njihove znatiželje, naivnosti i neznanja. Zbog toga je potrebno informirati se općenito o hipnozi, a zatim i o hipnotičkoj regresiji. Druga je stupica opsjednutost prošlim životima. Cilj hipnotičke regresije jest u punini živjeti sadašnji život, a eventualne spoznaje o prošlim životima trebaju biti poticaj da se u sadašnjosti živi puninom života. „Premda na duhovnom putovanju čovjeka može izroniti sjećanje na prošle živote, to treba smatrati samo kulisom na glavnoj cesti koja vodi duhovnom prosvjetljenju.” (Moody) Treća su nerealna očekivanja. Regresoterapija nije nužno rješenje za sadašnje probleme. Može se dogoditi da otkrivanje prijašnjih života ne ponudi odgovor na sadašnje nevolje i traume. Drugim riječima, oni koji se odluče na ovaj postupak trebaju mu pristupiti otvoreno i bez očekivanja ili planova, radoznalo i bez predrasuda. Četvrta je stupica eskapizam, odnosno bijeg. Ovakav postupak može postati sredstvo bijega od stvarnosti i životnih izazova. Zbog toga je važno naglasiti da se regresoterapija koristi za bolje samorazumijevanje i razumijevanje životnih okolnosti i odnosa u kojima se osoba nalazi, a ne kao „opijum” za bijeg od stvarnosti. Napuhavanje ega posljednja je moguća stupica. Kod pojedinaca se mogu javiti grandiozne ideje o prošlom životu, po obrascu: sada sam beznačajan, ali nekada sam bio važna i velika osoba. Iako se na prvi pogled takve ideje mogu činiti nebitnima, one su zapravo bijeg od stvarnog rješavanja poteškoća u sadašnjem životu. „Paradoks je u tome što regresije, ako se njima promišljeno koristimo kao jednim od oruđa za otkrivanje vlastitog jastva, mogu s vremenom dovesti do dubljeg razumijevanja jastva, a to onda može istinski pomoći u stvaranju većeg samopoštovanja. Ljudi koji naprosto zgrabe iskustvo prošlog života da bi obnovili oštećenu sliku o sebi, zapravo se lišavaju mnogo snažnijeg osjećaja jastva koji bi se rodio kao rezultat promišljenog istraživanja prošlih života.” (Moody, str. 215.)
Zaključci istraživanja
Velika je većina ispitanika doživjela iskustvo prijašnjih života. Bila su to životopisna, zanimljiva i realistična životna iskustva.
Ipak, uz jednu bitnu napomenu: u velikoj većini slučajeva postojala je veza između tih života i sadašnjih odnosa, iskustava, izazova i stanja ispitanika. Drugim riječima, ta su iskustva na slikovitoj i simboličkoj razini odražavala stanja koja su ispitanici proživljavali. Kao da se radilo o nekoj vrsti projekcije ili predstave podsvijesti koja kroz slikovit govor daje iscjeljujuće i poticajne poruke. Iako je većina iskustava bila traumatična, njihovo je otkrivanje imalo iscjeljujući, transformativan i pozitivan učinak.
Ipak, manji, ali upečatljiv broj ispitanika opisao je iskustva koja su bila realistična i za koja se moglo utvrditi da su se stvarno dogodila, odnosno da nisu samo plod projekcije podsvijesti. Upravo ona otvaraju nova pitanja i pobornicima daju poticaj da vjeruju i promiču život prije života kao stvarnu činjenicu, a ne samo kao predstavu podsvijesti.
„Sva iskustva bila su fascinantna, a porijeklo mnogih lako je utvrditi. Neka su, naprimjer, odražavala poremećene odnose ili skrivenu neurozu u ispitanikovu sadašnjem životu. Za neka je bilo očito da otkrivaju sliku što je ispitanik ima o sebi. Čovjek koji je nesiguran u svom odnosu prema ženama može, naprimjer, otkriti kako su u prošlom životu žene njime vladale. Veza je često krajnje jednostavna.
Ponekad, međutim, nije tako lako odrediti podrijetlo tih prošlih života. Kako da objasnimo tih nekoliko zagonetnih slučajeva u kojima se regresija u prošli život odnosila na prošli život koji je zaista postojao? Ni ja ni znanost kao cjelina ne možemo to objasniti.” (Moody, str. 216.)
Autor (tekst, ilustracija i foto): Branimir Bučanović
M▪︎E▪︎F▪︎E▪︎A 