U ovom eseju obrađujemo život Isusa Krista prvenstveno na temelju biblijskih zapisa, uz podršku izvanbiblijskih izvora koji pomažu u razumijevanju teme.
Namjera nam je dati prikaz njegova života i ključnih postavki njegova nauka te približiti čitatelju osobu koja je ostavila značajan trag u razvoju zapadne i svjetske civilizacije.
Tko je Isus?
Na temelju biblijskih zapisa Isusovo djelovanje možemo ukratko opisati na sljedeći način: božanski nadahnuti propovjednik Radosne vijesti, učitelj Kraljevstva Božjega, iscjelitelj, čudotvorac i hranitelj. Prva dva aspekta — propovijedanje i poučavanje — čine bit njegova djelovanja, dok posljednja tri služe kao znakovi i potvrde tog djelovanja.
Isusovo je učenje sadržajno bilo usko povezano sa Starim zavjetom (židovskom Biblijom). Ipak, Isus mu je dao novu dimenziju koja se u ključnim aspektima razlikovala od prijašnjih židovskih učenja (usp. Mt 22,36–40; Mt 5,17–19).
Rođenje
Navještaj, rođenje i prvi dani života Gospodina Isusa Krista opisani su u Evanđelju po Mateju 1,18–2,23 i Evanđelju po Luki 1,26–2,39.
Luka u svojem opisu Kristova rođenja posebnu pozornost posvećuje događajima koji su mu prethodili. U prvom poglavlju ističe navještaje dvaju rođenja: Ivana Krstitelja i Isusa. Ti su navještaji nadnaravni jer je navjestitelj anđeo Gabriel. Luka također bilježi rodbinsku povezanost majki Ivana Krstitelja i Isusa, kao i činjenicu da je Elizabeta, nakon Marijina dolaska, prepoznala jedinstvenost djeteta koje je Marija nosila. Slijedi Marijin hvalospjev u kojem ona izražava štovanje, hvalu, zahvalnost i predanje Bogu (Lk 1,39–55). Marija je ljudsko biće koje je Bog izabrao za svoju službu te stoga i sama treba Spasitelja.
Lukin se izvještaj donekle razlikuje od Matejeva jer ne pripovijeda o istim događajima i naglašava drukčije aspekte. Najvjerojatnije prikazuje događaje koji su se zbili nešto ranije. Bijeg obitelji u Egipat, zabilježen u Matejevu evanđelju, upućuje na zaključak da Luka opisuje događaje koji su prethodili posjetu mudraca s Istoka. Matej naglašava posjet uglednih došljaka, dok Luka ističe posjet običnih ljudi. Posjet pastira središnji je narativ Lukina izvještaja (Lk 2,8–20). Dok su noću čuvali svoje stado, pastirima se ukazao anđeo koji im je donio radosnu vijest o rođenju Spasitelja. Nebesko mnoštvo potvrdilo je tu poruku, nakon čega su pastiri otišli posjetiti novorođeno dijete. Kada su stigli do Marije i Josipa, poklonili su se djetetu i ispripovjedili ono što su doživjeli i čemu su svjedočili.
Matej opisuje rođenje i prve dane Isusova života u prvom i drugom poglavlju, ističući nekoliko međusobno povezanih događaja. Josipu, koji je bio zaručen s Marijom, u snu se ukazao anđeo Gospodnji. Anđeo ga je obavijestio da njegova zaručnica, za koju je doznao da je trudna, nije počinila nikakav amoralan čin jer je dijete začeto nadnaravnim djelovanjem. Josip je također primio poruku o jedinstvenosti djeteta. Navještaj je povezan sa starozavjetnim proročanstvom (Iz 7). Josip je prihvatio Mariju za svoju ženu, a dijete kao svojega zakonitog sina.
Dok su boravili u Judeji, u Betlehemu, stigli su mudraci s Istoka kako bi posjetili novorođeno dijete. Najprije su došli u Jeruzalem i raspitivali se o novorođenom kralju Židova. Ta je vijest uznemirila Heroda jer je dolazak Mesije predstavljao prijetnju njegovoj vlasti. Nakon savjetovanja s glavarima svećeničkim i pismoznancima o Svetom pismu dobio je odgovor. Prema proročanstvu proroka Miheja (Mih 5,1), zapisanom nekoliko stoljeća prije Isusova rođenja, Mesija se trebao roditi u Betlehemu. Ta je informacija dodatno uznemirila Heroda, koji se nadao da će mu mudraci javiti točno mjesto na kojem se dijete nalazi. Oni su slijedili zvijezdu do Betlehema, gdje su pronašli dijete s njegovom majkom te mu prinijeli darove: zlato, tamjan i smirnu. Budući su u snu bili upozoreni da se ne vraćaju Herodu, drugim su se putem vratili u svoju domovinu.
Djelovanje, navještaja i nauk
Isusovo javno djelovanje započinje kada je imao oko trideset godina. U početku djeluje u Galileji, Judeji i Jeruzalemu. „Nakon što je Ivan bio zatvoren, Isus dođe u Galileju propovijedajući Radosnu vijest o Kraljevstvu Božjemu i govoreći: ‘Vrijeme se ispunilo i približilo se Kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti!’” (Mk 1,14b–15).
Učenje o Kraljevstvu Božjemu obuhvaća širok raspon duhovnih i društvenih pouka te životnih poticaja. Ono čini središnju poruku Evanđelja — Radosnu vijest u najpotpunijem i najizvornijem smislu toga pojma.
Središnje je Isusovo učenje Kraljevstvo nebesko ili Kraljevstvo Božje (usp. Mt 4,17; Mk 1,15). Stoga su prispodobe koje objašnjavaju Kraljevstvo Božje ključne za razumijevanje Isusove poruke. Reprezentativan primjer nalazimo u Mt 13,1–58, gdje je prikazano sedam prispodoba koje, među ostalim poukama, objašnjavaju to središnje evanđeosko učenje. Sve prispodobe izravno ili neizravno pojašnjavaju ili osvjetljavaju tu temeljnu poruku.
Prispodobe su slikovite pripovijesti preuzete iz svakodnevnoga života kojima se poučavaju i objašnjavaju Isusove evanđeoske istine. Mogu se temeljiti na stvarnim životnim situacijama. Isus je često, premda ne isključivo, upotrebljavao prispodobe kako bi svojim učenicima prenio duhovne, moralne i egzistencijalne poruke. Prispodobama je poučavao o širokom rasponu tema: Kraljevstvu Božjemu, nebu, molitvi, vjeri, duhovnosti, vječnom životu, ustrajnosti, etici, nadi, predanosti, ljubavi, poniznosti, poštenju, licemjerju, pravednosti, marljivosti, gospodarstvu i mnogim drugim pitanjima.
Jedno od najvažnijih Isusovih učenja zapisano je i opisano u Iv 3,1–21. Evanđelist Ivan pripovijeda o susretu, dijalogu i pouci koju je Isus dao Nikodemu, uglednom društvenom i religijskom predstavniku svojega vremena te farizeju koji je Isusu pristupio potaknut zanimanjem za njegovo učenje. Došao je potajno, noću, vjerojatno strahujući od optužbi da je Isusov sljedbenik, te je započeo značajan razgovor. Nikodem je u Isusu prepoznao učitelja božanskih istina, tumača Svetoga pisma, Božjeg poslanika i osobu koju Bog podupire snagom za činjenje velikih znakova i čudesa. Isus je poučavao ono što se može razumjeti kao jedan od temeljnih aspekata njegove poruke i oko čega se odvija cijeli razgovor: nužnost obnove vodom (krštenjem) i Duhom (obraćenjem). U središtu je Isusova učenja odnos s Bogom, a taj je odnos djelo Duha Svetoga, ostvareno vjerom u Isusa Krista i njegovom posredničkom ulogom. Duh obnavlja čovjeka tako da je i sama vjera duhovna stvarnost — Božje djelo na slavu Božju.
Osuda i raspeće
Budući da je Isusovo djelovanje izazvalo znatan nemir među pripadnicima političko-vjerske oligarhije, organizirali su politički kontroliran i manipuliran proces u kojem je lažno optužen i osuđen na smrt. Potom su od rimskog upravitelja, Poncija Pilata, zatražili i ishodili izvršenje smrtne kazne raspećem.
Najdetaljniji antički izvještaji o raspeću zabilježeni su u evanđeljima: Mt 27,27–61; Mk 15,15–47; Lk 23,24–56 i Iv 19,1–42. Isus je razapet na Golgoti, odnosno Kalvariji, u blizini jeruzalemskih gradskih zidina. Raspeće, koje je uključivalo pričvršćivanje čovjeka na drveni križ ili drugu drvenu konstrukciju, bilo je okrutan oblik kažnjavanja u antičkom svijetu. U rimskim se izvorima pojavljuje od kraja trećega stoljeća pr. Kr., a prakticiralo se sve do četvrtoga stoljeća poslije Krista. Procjenjuje se da su na taj način pogubljeni deseci, ako ne i stotine tisuća ljudi. Svrha je bila nanošenje teške i bolne kazne, poniženje osuđenika te zastrašivanje i odvraćanje drugih. Tijela raspetih često su izlagana uz prometnice kao upozorenje drugima, a kazna se osobito primjenjivala na robove, pobunjenike, kriminalce i izdajnike.
Uskrsnuće
U evanđeljima su sačuvana četiri izvještaja o Isusovu uskrsnuću: Mt 28,1–15; Mk 16,1–13; Lk 24,1–49 i Iv 20,1–23. Kada se ti izvještaji proučavaju zajedno, oblikuje se cjelovita slika Kristova uskrsnuća.
Usredotočimo li se na biblijsko svjedočanstvo, pripovijesti potvrđuju da su žene bile prve svjedokinje događaja. Među njima se spominju Marija Magdalena, Ivana, Marija, majka Jakovljeva, Saloma i druge žene koje nisu navedene imenom. Marija Magdalena pojavljuje se u sva četiri izvještaja, zbog čega je njezina uloga jedinstvena, a Ivan dodatno bilježi njezin osobni susret s uskrslim Kristom.
Žene su u zoru prvoga dana u tjednu, u nedjelju, stigle do groba i otkrile da Isusova tijela nema. Budući da se uskrsnuće dogodilo toga dana, nedjelja je postala Dan Gospodnji i postupno središnji dan tjednoga kršćanskog bogoslužja. Žene su bile zbunjene, uplašene i isprva nepovjerljive jer takav događaj nisu ni očekivale ni zamišljale. Kod groba su susrele anđele — neki izvještaji opisuju jednoga, a drugi dvojicu — koji su im prenijeli poruku i ohrabrili ih. Prema Matejevu izvještaju, grob je bio čuvan, a stražari su svjedočili silasku anđela praćenom potresom, što ih je ispunilo strahom. O događaju su izvijestili vlasti te su bili podmićeni da šute i sudjeluju u prikrivanju događaja. Žene su, istodobno proživljavajući strah, zbunjenost i radost, otišle obavijestiti učenike, koji su njihov izvještaj u početku odbacili kao izmišljotinu.
Petar i Ivan otišli su provjeriti njihove navode te su, stigavši do groba, ostali zapanjeni i zbunjeni kada su ga pronašli praznim. Učenike su obilježavali sumnja, nevjerica, odbijanje i strah. Stoga se može zaključiti da su činili prestrašenu skupinu koja nije vjerovala niti očekivala takav događaj. Istoga dana Isus im se ukazao i prekorio ih zbog njihove nevjere.
Uzašašće
Završetak Isusova zemaljskog djelovanja, prema biblijskom zapisu, predstavlja njegovo uzašašće na nebo. Luka opisuje te događaje i u svojem Evanđelju i u Djelima apostolskim, pripovijedajući o onome što se zbivalo tijekom četrdeset dana nakon uskrsnuća. Svjedoči da je Isus pružio uvjerljive dokaze svojega uskrsnuća te nastavio poučavati apostole i učenike o Kraljevstvu Božjemu. Četrdesetoga dana nakon uskrsnuća, u blizini Betanije, na istočnim obroncima Maslinske gore, približno tri kilometra od Jeruzalema, Isus se oprostio od svojih sljedbenika i pred njihovim očima uzašao na nebo. Evanđelist Marko bilježi da je Isus uzašao na nebo i sjeo zdesna Bogu (usp. Lk 24,50–53; Dj 1,1–12; Mk 16,19).
Povjesna potvrda
Izvanbiblijski antički izvori pružaju ograničenu, ali važnu potvrdu povijesnoga okvira Isusova života i ranoga kršćanskog pokreta.
Židovski povjesničar Josip Flavije u Židovskim starinama spominje Jakova kao brata „Isusa zvanoga Krist”. Rimski povjesničar Tacit bilježi da je Krist pogubljen za vladavine cara Tiberija odlukom Poncija Pilata.
Ti izvori ne potvrđuju sve pojedinosti evanđeoskih zapisa, ali podupiru temeljni povijesni okvir Isusova postojanja, njegova pogubljenja i ranog širenja pokreta njegovih sljedbenika.
Zaključak
Na temelju biblijskih i povijesnih izvora može se zaključiti da je Isus bio miroljubiv propovjednik koji nije poticao rat, pljačku ni osvajačke pohode. Zbog njegova rastućega društvenog utjecaja, koji je bio u sukobu s interesima političko-vjerske vlasti kojoj nije pripadao, osuđen je na smrt u manipuliranom političko-vjerskom procesu.
Autor (tekst i foto): Branimir Bučanović
Bibliografija i izvori za proučavnaje:
– Allison, Dale C., Jr. „Constructing Jesus: Memory, Imagination, and History”. Baker Academic, Grand Rapids 2010.
– Bond, Helen K. „The First Biography of Jesus: Genre and Meaning in Mark’s Gospel”. William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids 2020.
– Brown, Raymond E. „The Birth of the Messiah: A Commentary on the Infancy Narratives in the Gospels of Matthew and Luke”. Doubleday, New York 1993.
– Burridge, Richard A. „What Are the Gospels? A Comparison with Graeco-Roman Biography”. William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids 2004.
– Crossan, John Dominic. „The Historical Jesus: The Life of a Mediterranean Jewish Peasant”. HarperSanFrancisco, San Francisco 1991.
– Dunn, James D. G. „Jesus Remembered”. William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids 2003.
– Fredriksen, Paula. „Jesus of Nazareth, King of the Jews: A Jewish Life and the Emergence of Christianity”. Alfred A. Knopf, New York 1999.
– Gnilka, Joachim. „Isus iz Nazareta: Poruka i povijest”. Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009.
– Josephus, „Jewish Antiquities”, Volume IX: Book 20. Translated by Louis H. Feldman. Loeb Classical Library 456. Cambridge, MA: Harvard University Press 1965.
– Keener, Craig S. „Christobiography: Memory, History, and the Reliability of the Gospels”. William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids 2019.
– Keener, Craig S. „The Historical Jesus of the Gospels”. William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids 2009.
– Ratzinger, Joseph – Benedikt XVI. „Isus iz Nazareta”. Verbum, Split 2007.
– Sanders, E. P. „Jesus and Judaism”. Fortress Press, Philadelphia 1985.
– Sanders, E. P. „The Historical Figure of Jesus”. Allen Lane – The Penguin Press, London – New York 1993.
– Tacitus, „Annals: Books 13–16”, Translated by John Jackson, Loeb Classical Library 322, Cambridge, MA: Harvard University Press 1937.
– Theissen, Gerd i Annette Merz. „The Historical Jesus: A Comprehensive Guide”. Fortress Press, Minneapolis 1998.
– Vermes, Géza. „Jesus the Jew: A Historian’s Reading of the Gospels”. Collins, London 1973.
– Wright, N. T. „Jesus and the Victory of God”. Fortress Press, Minneapolis 1996.
Biblijski izvori:
– Ivan Evanđelist Šarić, „Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta”, popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.
– Rebić, Adalbert, Jerko Fućak i Bonaventura Duda (ur.). „Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješkama iz ‘La Bible de Jérusalem’”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994.
– Lujić, Božo i Mato Zovkić (ur.). „Biblija: Stari i Novi zavjet”. Hrvatsko biblijsko društvo – Verbum – Naša ognjišta, Zagreb – Split – Tomislavgrad 2025
– „Biblija: Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta (Varaždinska Biblija)”. Hrvatski biblijski nakladnik, Varaždin 2012.
Pokret u život 