Koncept žrtve i žrtvovanja kao organizirani sustav sastavni je dio vjerovanja i prakse religija te se ne može zanemariti, odvojiti od njih ni odbaciti.
To je složen koncept koji ima korijene u dalekoj ljudskoj prošlosti i drevnim vjerovanjima. Tijekom vremena mijenjao se, poprimao različite oblike i bio različito tumačen. Razvio se od prvotnih oblika, u kojima je naglasak bio na prinošenju „krvi i mesa“, do složenijih oblika u kojima se apstraktnim narativima potiču društvena kohezija i osobna promjena. Vjerovanje da je u krvi život i da iz krvi dolazi snaga obnove temelj je žrtvenog sustava. „Krv je život, i upravo život ostvaruje pomirenje (otkupljenje)“ (Milgrom, 1998).
U suvremenim organizacijskim oblicima velikih svjetskih religija krvna je žrtva ponegdje napuštena ili simbolička, dok se drugdje zadržala. Fizička se žrtva u obliku prinošenja životinje zadržala u židovstvu (Pasha) i islamu (Kurban-bajram), a i danas postoji u hinduizmu. U radikalno-militantnim interpretacijama islama pojavljuje se u obliku mučeništva (šahīd), odnosno napada na pripadnike drugih vjera. U kršćanstvu je zadržana u misnoj interpretaciji, uz naglasak na apstraktnom i „duhovnom“ obliku žrtve, što je istaknuto i u budizmu.
Smisao i cilj žrtve i žrtvovanja jesu uspostavljanje i održavanje povezanosti ili zajedništva s božanskim, osiguravanje milosti, blagoslova, blagodati, pobjede, materijalne sigurnosti, zdravlja i oprosta grijeha, postizanje duhovnog pročišćenja te zadobivanje naklonosti ili nagrade. Žrtva i žrtvovanje temelj su odnosa čovjeka s božanskim, a žrtva ima značajnu i snažnu preobrazbenu ulogu.
Žrtvovanje ima različite aspekte i oblike pa su se tako i u totalitarnim i u suvremenim društvenim sustavima zadržali te se promiču određeni oblici žrtve i žrtvovanja. U sekularnom okruženju gubi se izvorni religijski smisao žrtve, ali ona i dalje ima važnu društvenu ulogu: cilj postaje stvaranje društvene kohezije i zajedništva skupine te poticanje na ostvarivanje određenih ciljeva. U tom smislu žrtva gubi svoju magijsko-religijsku funkciju. U totalitarnim društvima kult vođe, koji se navodno žrtvuje za narod iz političko-ideoloških razloga, poprima obilježja štovanja „sekularnog boga“. U suvremenim društvima tu simboličku funkciju ponekad preuzimaju glazbene zvijezde, sportaši, a ponegdje i političari.
Značajni istraživači toga područja (Hubert, Mauss, Girard, Burkert, Bell, Smith, Milgrom, Assmann, Gonda, Lincoln i Eliade) došli su do zaključaka koji se mogu sažeti ovako: žrtvovanje nije slučajna, nebitna ili primitivna društvena pojava, nego složena ritualna struktura s osobnom i društvenom funkcijom. Žrtvom se pojašnjava i približava odnos između dviju razina stvarnosti – nadnaravne i naravne, odnosno božanske i ljudske. Prema tim tumačenjima, žrtvovanje predstavlja most između nadnaravnoga i naravnoga svijeta, zbog čega žrtva zauzima središnje mjesto u tim odnosima. Žrtvovanje je složena i slojevita pojava te se ne može objasniti samo jednim uzrokom. To je višedimenzionalni mehanizam koji onima koji u njega vjeruju i u njemu sudjeluju daje smisao, metafizičku poruku i simboličku snagu. Njegova je uloga i društvena jer se žrtvom stvara društvena kohezija, ublažavaju se društvene napetosti, a društveni odnosi dobivaju smisao.
Značajan doprinos razumijevanju žrtve iz psihološke perspektive dao je C. G. Jung. Žrtva je dio procesa individuacije, odnosno duhovnog rasta i razvoja te predstavlja put psihičke promjene: „Stoga je svako potpuno davanje žrtvovanje samoga sebe“ (C. G. Jung). Žrtvom se osoba odriče egoističnih dijelova psihe s ciljem rasta i razvoja. „Puko davanje nije žrtva; žrtva nastaje tek ako se odreknem prešutne namjere da nešto primim zauzvrat“ (C. G. Jung). Žrtva je, prema tome, simbol individuacije koja u svojoj biti vodi prema cjelovitosti, pri čemu se osoba na putu osobnog rasta odriče sebičnosti. „Ono što žrtvujem jest vlastiti sebični zahtjev, a time se odričem samoga sebe“ (C. G. Jung).
Žrtva i žrtvena praksa u religijskom kontekstu
Klasična znanstvena definicija: „Žrtva je religijski čin koji, posvećenjem žrtvenog objekta (žrtve), mijenja stanje moralne osobe koja je prinosi ili određenih predmeta s kojima je povezana“ (Hubert i Mauss, 1981).
Židovstvo
Židovski sustav vjerovanja i prakse od samih je početaka utemeljen na žrtvi. Žrtve su prinosili pojedinci, skupine i narod. Fizičko i kultno prinošenje žrtve prekinuto je uništenjem Hrama 70. godine, a zadržalo se u Pashi, obiteljskom religijskom objedu u obliku prinošenja žrtvenog janjeta ili koze.
Sustav i način žrtvovanja te oblici žrtava propisani su i opisani u Židovskoj Bibliji, ponajprije u Levitskom zakoniku i Knjizi Brojeva, no žrtve se pojavljuju od samih početaka Petoknjižja te su jasno vidljive već u Knjizi Postanka. Najraniji zapis o žrtvenom prinosu ujedno je i dio opisa prvoga bratoubojstva, Kainova ubojstva Abela. Abel (stočar) prinosi žrtvu od prvina svojega stada, a Kain (zemljoradnik) od plodova zemlje, kako je opisano u Knjizi Postanka 4,2–5. Središnji primjer poslušnosti i razumijevanja žrtve pruža Abraham. Bio je pozvan prinijeti svojega jedinorođenca, ali je u dramatičnom obratu prinio ovna; taj je događaj detaljno opisan u Postanku 22,9–12. Utemeljenje žrtvenog sustava opisano je u Levitskom zakoniku 1,1–4. Jahve daje Mojsiju upute o tome kako i kakve žrtve treba prinositi. Ovdje se uočava uspostava žrtvenog sustava kroz organizirani religijski obred koji postaje temelj židovskog identiteta.
Jedan se važan oblik žrtve održao do danas u židovstvu. Pasha je obiteljsko žrtveno prinošenje i trajna židovska obveza, detaljno opisana i propisana u Židovskoj Bibliji, u Izlasku 12,1–14.
Kršćanstvo
Kršćanstvo je fizičkom obliku prinošenja krvne žrtve dalo posebno značenje i tumačenje te ga uzdiglo na metafizičku razinu.
Dolaskom Isusa Krista i njegovom smrću na križu žrtva je u ljudsko-božanskom obliku prinesena jednom, jedinstveno i trajno. Prinesena je na Golgoti i više se fizički ne ponavlja. U kršćanskim denominacijama postoje različita tumačenja: u jednima se u misi uprisutnjuje na fizičko-mističnoj razini, a u drugima na simboličko-duhovnoj razini.
Novozavjetni primjer oblika i načina žrtve vidljiv je u pouci Isusa Krista pri uspostavi euharistije. „I dok su oni jeli, Isus uze kruh, blagoslovi, razlomi i dade im te reče: ‚Uzmite, pojedite! Ovo je tijelo moje.‘ I uze čašu, zahvali i dade im. I popiše iz nje svi. I reče im: ‚Ovo je krv moja, krv novoga saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam: neću više piti od roda trsova do onoga dana kad ću ga, novoga, piti u kraljevstvu Božjemu.‘“ Mk 14,22–25. Na to se nadovezuje i nauk apostola Pavla, najznačajnijega novozavjetnog pisca, iz Prve poslanice Korinćanima 11,23–25. U novozavjetnom nauku jasno se ističu ispunjenje i okončanje starozavjetnoga žrtvenog sustava te se time pokazuje razilaženje sa židovskim žrtvenim sustavom, što je opisano i objašnjeno u Poslanici Hebrejima 10,1–14.
Islam
Islam je u svojem religijskom sustavu zadržao krvnu žrtvu u fizičkom obliku. Žrtvovanje ima važnu ulogu i ne može se odvojiti od islamske prakse. Prinošenje životinjskih žrtava (ovaca, koza, goveda ili deva) značajan je dio islamske religijske prakse.
Temelj islamskoga žrtvenog sustava i njegov smisao opisani su u Kur’anu. Na temelju biblijskih zapisa i arapskih običaja oblikuje se kur’anski narativ o Allahovu poticaju Ibrahimu da žrtvuje svojega sina Išmaela. Poslušnost Allahu i njegovoj volji temeljna je poruka kur’anskog narativa.
„‚Gospodaru moj, podari mi čestita potomka!‘ I obradovali smo ga viješću o blagom sinu. A kada je dječak stasao da s njime radi, Ibrahim reče: ‚Sine moj, u snu sam vidio da te moram žrtvovati. Reci mi što ti misliš.‘ On odgovori: ‚Oče moj, učini kako ti je naređeno. Ako Allah bude htio, vidjet ćeš da sam postojan.‘ A kada se obojica pokoriše Allahovoj volji i Ibrahim ga položi čelom prema zemlji radi žrtvovanja, Mi ga pozvasmo: ‚Ibrahime! Već si ispunio viđenje.‘ Doista, tako Mi nagrađujemo dobročinitelje. To je uistinu bila očita kušnja. I iskupili smo njegova sina velikom žrtvom te smo Ibrahimu među kasnijim naraštajima ostavili častan spomen: ‚Mir Ibrahimu!‘“ Sura 37,100–109.
Pojedini islamisti ekstremno tumače koncept džihada, pri čemu se ljudsko žrtvovanje, to jest samoubojstvo i ubijanje drugih, smatra prihvatljivim oblikom borbe s ciljem širenja i zaštite islama. Iako je taj oblik žrtvovanja poznat i prisutan u islamu, većina islamskih teologa smatra ga radikalnim tumačenjem.
Hinduizam
„Djelovanje kao žrtva za Viṣṇua mora se obavljati; inače djelovanje uzrokuje vezanost za ovaj materijalni svijet. Stoga, sine Kuntī, izvršavaj svoje propisane dužnosti kako bi on bio zadovoljan i tako ćeš uvijek ostati slobodan od vezanosti.“ Bhagavad-gītā 3,9.
U hinduizmu žrtvovanje ima središnju i temeljnu ulogu te se naziva yajña (žrtveni obred). Žrtvovanje je dar bogovima i presudno je za održavanje kozmičkog reda. Žrtvovanjem se obnavlja red kozmosa pa se ono ne može odvojiti od hinduizma. Žrtvovanje ima dvostruku ulogu: održava kozmički red i predstavlja dar bogovima. Koncept, tumačenje i oblici žrtve mijenjali su se tijekom vremena. U Vedama riječ je o žrtvenom sustavu koji održava kozmos, u Upanišadama žrtvovanje se tumači kao unutarnji i simbolički čin, a u razdoblju Bhagavad-gīte naglasak je na moralnom djelovanju koje postaje oblik žrtvovanja. Za žrtvovanje su se upotrebljavali mlijeko, jogurt, maslac, med i žitarice, a žrtvene životinje bile su koze, ovce ili goveda. Upotrebljavao se i sveti napitak soma, a žrtve su se ujedno smatrale hranom bogova. U najkasnijoj fazi razvoja žrtvovanje postaje simboličko i duhovno: meditacija, molitva, znanje, spoznaja, disciplina i djelovanje.
Budizam
„Neka ne ubije nijedno živo biće niti prouzroči da ono bude ubijeno; neka ni drugoga ne potiče na ubijanje. Neka ne povrijedi nijedno biće na svijetu, bilo ono snažno ili slabo.“ Buddha (Sutta Nipata 394).
Budizam se razvio iz hinduističkog okružja, ali se od njega odvojio u zaseban religijski pravac. Uz brojne druge razlike, i žrtvovanje se počelo promatrati i tumačiti drukčije. Od samih početaka budizam odbacuje krvne žrtve te naglašava unutarnje i duhovno žrtvovanje: odricanje od želja, njegovanje milosrđa i činjenje dobrih djela. Pomaganje budističkim monasima materijalnim potrepštinama smatra se jednim od najviših oblika žrtve te donosi znatne karmičke zasluge i blagoslove. Najviši oblik žrtve u tom smislu bio bi unutarnja duhovna preobrazba na putu prema prosvjetljenju s ciljem prevladavanja karmičkih ciklusa. „Kad bi tko tijekom stotinu godina, mjesec za mjesecom, prinosio tisuću žrtava, a zatim samo na trenutak iskazao štovanje onomu tko se usavršio, takvo bi štovanje bilo daleko vrjednije od stoljeća žrtvovanja.“ Buddha (palijski tekst, Dhammapada, stih 106).
Žrtvovanje je jedna od najstarijih i najsnažnijih religijsko-obrednih radnji; povezuje religijsku praksu, društvenu koheziju i osobnu preobrazbu.
Autor: Branimir Bučanović
Bibliografija i izvori za proučavanje:
- Henri Hubert, Marcel Mauss, “Sacrifice: Its Nature and Functions”, University of Chicago Press, Chicago 1981.
- René Girard, “Violence and the Sacred”, Johns Hopkins University Press, Baltimore 1977.
- Walter Burkert, “Homo Necans: The Anthropology of Ancient Greek Sacrificial Ritual and Myth”, University of California Press, Berkeley 1983.
- Catherine Bell, “Ritual Theory, Ritual Practice”, Oxford University Press, New York 1992.
- Jonathan Z. Smith, “To Take Place: Toward Theory in Ritual”, University of Chicago Press, Chicago 1987.
- Jacob Milgrom, “Leviticus 1–16: A New Translation with Introduction and Commentary”, Yale University Press, New Haven 1998.
- Jan Assmann, “The Search for God in Ancient Egypt”, Cornell University Press, Ithaca 2001.
- Jan Gonda, “Vedic Ritual: The Non-Solemn Rites”, E. J. Brill, Leiden 1980.
- Bruce Lincoln, “Discourse and the Construction of Society”, Oxford University Press, New York 1989.
- Mircea Eliade, “The Sacred and the Profane: The Nature of Religion”, Harcourt, Brace and World, New York 1959.
- Carl Gustav Jung, “Collected Works of C. G. Jung, Volume 11: Psychology and Religion: West and East”, Princeton University Press, Princeton 1969.
