U eseju promišljamo poglede, poruke i zaključke o konceptu prošlih života i vječnosti duše koje zagovara poznati psihijatar, hipnoterapeut i autor dr. Brian Weiss. Temelj je promišljanja njegova prva i najpoznatija knjiga: dr. Brian Weiss, „Many Lives, Many Masters”, Piatkus Books, London 2008. (str. 222). Na hrvatskome jeziku knjiga je objavljena kao: Brian L. Weiss, „Prošli životi, mnogi učitelji”, Timea, Zagreb 2003. (str. 199).
Putovanje u dubine duše
Njegovo neočekivano putovanje u dubine ljudske duše započelo je 1980. godine. Weiss je tada radio kao voditelj odjela i psihijatar u Medicinskom centru Mount Sinai u Miami Beachu na Floridi, u SAD-u. Bavio se kliničkim radom, nastavom i istraživanjem, osobito u područjima biološke psihijatrije, psihofarmakologije, depresivnih i anksioznih poremećaja, poremećaja spavanja te ovisnosti o alkoholu i drogama.
Na prijedlog jednoga bolničkog liječnika na uobičajenu psihološku terapiju javila mu se tada dvadesetsedmogodišnja Catherine. S njom je započeo terapijski rad koji je trajao osamnaest mjeseci i koji je duboko promijenio njegov pogled na ljudsku psihu i metafizička pitanja života i smrti.
Catherine je patila od noćnih mora, tjeskobe, depresije i različitih fobija. Weiss je započeo terapiju uobičajenim metodama, ali bez primjene lijekova jer je Catherine patila od fobije gušenja. Budući da uobičajene metode nisu davale rezultata, predložio joj je da započnu standardnu hipnoterapiju. U početku nije mogao otkriti uzrok njezinih poteškoća uobičajenom regresijom u djetinjstvo, a na jednom joj je sastanku predložio da sama ode do uzroka boli. Na njegovo čuđenje počela je govoriti o životu prije nego što se rodila.
Sljedećih je mjeseci opisivala različite događaje iz prijašnjih života; navodno je proživjela osamdeset i šest takvih života. Ti su se životi odvijali u različitim okolnostima, kulturama i zemljama, a u većini je slučajeva živjela uobičajenim životom, ponekad u teškim i po život opasnim okolnostima. Vremenski raspon tih navodnih života bio je oko tisuću godina. U svakom je od tih života morala pronaći svoju svrhu te različite životne pouke. Weissa je sve to zapanjilo jer Catherine nije vjerovala u takve misaone konstrukcije ni u reinkarnaciju, a bila je i katolički odgojena. Još je bilo čudnije to što je iznosila podatke i činjenice koji nisu odgovarali njezinoj osobnosti, znanju, interesima ni svjetonazoru. Tijekom terapije Catherine je doživjela duboku duhovno-duševnu transformaciju, i što je najvažnije, ozdravljenje.
Iako je isprva bio skeptičan prema opisima koje je Catherine iznosila, s vremenom je, na temelju više argumenata, počeo mijenjati svoje stavove. Postao je zagovornik ponovnog utjelovljenja (reinkarnacije), ali ne na način na koji je ono opisano u drugim religijskim ili ezoterijskim pogledima. Koncept ponovnog utjelovljenja koji on opisuje drukčiji je od helenističkoga, hinduističkoga, budističkoga, slavenskoga ili novodobnoga (new age) koncepta. Jedina je poveznica postavka o ponovnom rođenju duše u novom tijelu.
Cilj i središte njegova koncepta ponovnog utjelovljenja jesu osobno učenje, rast i razvoj duše koja prolazi kroz životne cikluse u različitim fizičkim tijelima. U knjizi su ključne poruke tzv. Učitelja, po kojima je knjiga i dobila naslov.
Bit poruka
Poruke koje je Catherine prenosila, bilo da su bile namijenjene njoj samoj, ljudima općenito ili Weissu, u svojoj su biti bile duhovne i praktične, s naglaskom na važnost razvoja.
„To je znanje govorilo o ljubavi i nadi, vjeri i milosrđu. Razmatralo je vrline i mane te dugove prema drugima i sebi. Obuhvaćalo je prošle živote i duhovne ravni između života. Govorilo je i o napredovanju duše putem sklada i ravnoteže, ljubavi i mudrosti – napredovanju prema mističnoj i ekstatičnoj povezanosti s Bogom.” (Weiss)
Praktične poruke i spoznaje
Weiss je otkrio mnogo praktičnih životnih savjeta, ali i dubinskih spoznaja. Najvažnija spoznaja do koje je došao jest da smo besmrtni; prema tom je stajalištu sadašnji život samo jedan u nizu koraka rasta na putovanju duše. Nadalje se ističe važnost čekanja i strpljivosti. Prema otkrivenju koje je primio, u prirodi postoji ravnoteža, a prema toj se teoriji sve događa u unaprijed određenom skladu. Učenje i prakticiranje praštanja smatra ključnim odlikama razvoja i svojevrsnom misijom ljudske duše u sadašnjem životu. Naglašava važnost očuvanja ljudskog života i mirotvorstvo. Svaka osoba ima svoj razvojni put koji treba slijediti, a mi ne trebamo osuđivati različite razine razvoja ni nametati rješenja drugima.
Vječnost duše
Njegova je ključna postavka da čovjek ima vječnu dušu. Ta teza izvorno nije njegova jer Weiss do toga iskustva nije bio vjernik, nego znanstvenik sekularne židovske pozadine koji je odrastao u izazovnim, ali uređenim životnim uvjetima.
Tezu o vječnoj, bezvremenoj duši dobio je preko Catherine, koja ju je prenijela od tzv. Pjesničkog Učitelja: „Život je beskrajan; stoga nikada ne umiremo niti smo ikada bili istinski rođeni.” Weiss je to stajalište nastavio promicati, a i danas ističe da su duše vječne te da se njihovim ponovnim utjelovljenjem zapravo samo nastavlja proces učenja. Tijela su „vozila duše” na njezinu vječnom putovanju u procesu rasta. „Naše je tijelo samo vozilo kojim se služimo dok smo ovdje. Naša duša i naš duh traju vječno.”
Duša ima karmičke izazove i pouke, a smisao sadašnjeg života jest rad, spoznaja i rast. Zagovara stajalište da su duše povezane s drugim dušama u nekoj vrsti karmičkoga procesa; mnoge osobe s kojima dolazimo u kontakt tijekom života jesu duše čija je svrha pridonijeti oblikovanju i rastu u određenom aspektu našega života. Nakon smrti fizičko se tijelo raspada, ali se duhovni proces nastavlja. Razlog zbog kojega se duša ne sjeća prijašnjeg života jest taj da bi mogla otkriti, svladati i usvojiti pouke. Smisao ponovnog utjelovljenja kontinuirani je duhovni rast i učenje. Nakon smrti postoje međustanja u kojima se duša priprema za povratak. Kako duša raste, tako sve više napreduje u približavanju izvoru života te konačnom spajanju i stapanju s njim, tj. s Bogom.
Poruke Učitelja
Učitelji su visoko razvijena duhovna bića koja su preko Catherine prenosila poruke o životu, spoznaji i odnosima među ljudima, uključujući i poruke namijenjene Weissu. Te su poruke ključni dio knjige, a neke ističemo u nastavku.
|• „Naša je zadaća učiti, postajati bogoliki kroz znanje. (…) Znanjem se približavamo Bogu.” Učenje na koje se misli jest životno, praktično i povezano sa svim aspektima postojanja kroz koje duša mora proći u procesu svojega razvoja. Na tom putovanju duša prolazi kroz vlastiti duhovni razvoj, a svatko bi trebao pronaći svoj put i na njemu rasti. Taj proces učenja stvara onu vrstu znanja koja je potrebna za razvoj te duše. Iako spominje Boga i očito zagovara božanski izvor, taj koncept nije identičan predodžbama velikih svjetskih religija. Na temelju njegovih kasnijih radova i pogleda mogli bismo njegovo razumijevanje Boga sažeti kao predodžbu o sveprisutnoj energiji s elementima osobnosti, koja posjeduje bezgraničnu mudrost i ljubav. Bog je jedno i iz njega proizlaze sva ljudska bića i sve što postoji. On je prisutan u svakom biću. Čovjek se s Njim sjedinjuje i približava mu se učenjem u svim aspektima svoje osobnosti, znanjem i spoznajom, ljubavlju, oproštenjem, suosjećanjem, činjenjem dobra i požrtvovnim djelovanjem te razvojem tijekom više ponovnih utjelovljenja. Neke poruke o Bogu koje su prenijeli Učitelji glase: „Znanjem se približavamo Bogu”, „Bog je u svakome od nas.” i „Kažu mi da postoji mnogo bogova jer je Bog u svakome od nas.”
|• Mudrost se stječe vrlo polako i mora se potvrđivati praktičnim djelovanjem; teorijsko znanje bez praktične primjene nije dovoljno.
|• Ravnoteža i sklad temelji su mudrosti, dok pretjerivanje koči razvoj. „Čovječanstvo nije naučilo što je ravnoteža, a kamoli je primjenjivalo. Vode ga pohlepa i ambicija, a njime upravlja strah.”
|• „Sreća je doista ukorijenjena u jednostavnosti. Vjernici govore da sreća proizlazi iz ispunjavanja srca ljubavlju, iz vjere i nade, iz prakticiranja milosrđa i iskazivanja dobrote. Doista su u pravu.”
|• Religijska su učenja u pravu kada govore o ulasku u izmijenjeno stanje svijesti. „Čovječanstvo je besmrtno, a ono što sada činimo jest da učimo svoje pouke. Svi smo u školi. Sve je tako jednostavno ako možete vjerovati u besmrtnost.” Na kraju svi odlazimo na isto mjesto, premda različitim brzinama; nitko nije veći ni nadmoćniji od drugih – svi smo jednaki. Tako nada postaje jedno od najboljih sredstava ozdravljenja.
Stajalište o hipnozi
Weiss je zauzeo pozitivno stajalište, promiče i prakticira hipnozu. Smatrao ju izvrsnim sredstvom (samo)pomoći kod različitih poremećaja. Zanimljivo je da se pri prisjećanju na teške životne okolnosti stanje gotovo svaki put poboljšavalo.
„Hipnoza je izvrsno sredstvo koje pacijentu može pomoći da se prisjeti davno zaboravljenih događaja. U tome nema ničega tajanstvenog. To je jednostavno stanje usredotočene koncentracije. Pod vodstvom osposobljenog hipnotizera pacijentovo se tijelo opušta, a pamćenje postaje jasnije i izoštrenije. Hipnotizirao sam stotine pacijenata i ustanovio da je hipnoza korisna za smanjivanje tjeskobe, uklanjanje fobija, mijenjanje loših navika i prisjećanje potisnutih sadržaja. Povremeno sam uspijevao pacijente regresijom vratiti u rano djetinjstvo, čak i u dob od dvije ili tri godine, i tako prizvati sjećanja na davno zaboravljene traume koje su im remetile život.” (…) „Stanje pacijenata gotovo se uvijek poboljšava kada se prisjete neugodnih utjecaja iz svoje prošlosti, kada nauče prepoznavati i ispravljati neprilagođene obrasce ponašanja te kada razviju uvid i svoje poteškoće sagledaju iz šire, distanciranije perspektive.” (Weiss)
Weiss je, potaknut Catherininim slučajem, nastavio proučavati ljude s iskustvima prošlih života. Kasnije je počeo djelovati kao autor, motivator i promicatelj iscjeljenja duše, otkrivanja dubljeg smisla života te rada na sebi, pri čemu naglašava samospoznaju, hipnoterapiju, regresoterapiju i tehnike opuštanja.
Autor (tekst i fotografija): Branimir Bučanović
